četvrtak, 27.03.2008.
008.Vampirni Pik-nik, izbodeno oko i čudno pitanje
Sjedim u parku na dekici sa tri simpatične cure, i upravo radimo mali pik-nik na livadi ispod stabala velikih zelenih krošnji. Začuđeno gledam jednu curu kovrčave kose ispred mene koja mi se smješi cijelo vrijeme. Kažem joj da sam je vidio na nekoj zabavi. Ona se zamisli i kaže mi datum kad je bila na partiju u mom gradu. Šokiran sam jer sam i ja tada bio na toj zabavi. (Smješno je što ta zabava o kojoj govorimo... Zabava koja se dogodila prije nekoliko tjedana u mom snu)
Slučajno imam tanku i dugu porezotinu na lijevoj ruci. Njezina prijateljica se umiljato baci u krilo i stane lizati tu ogrebotinu. Rekoh joj lagano s odbijanjem da se makne od mene i prestane mi srkati krv iz rane. Sve tri se nekako zloćudno nasmiješe. Ta njezina prijateljica nasloni svoju glavu na moje rame. Nastavljamo uživati u pik-niku.
Odjednom počinjem povraćati, i prste gurnem u usta. Dohvatim vršak tankog lanca i stanem ga vaditi iz sebe. Osjećam kako mi struže o zube dok šokirano ga vadim vani. Cure to gledaju sa zanimanjem. Izvadim iz sebe lanac i srebrni privjesak za lančić u obliku križa.
Slučajno kao da misao prođe mojom glavom. I ja palcem desne ruke na čelu djevojke koja je bila naslonjena na moje rame, nacrtam znak križa. Ona se odmakne i stane vrištati ko luda i koža joj se počne pariti. Druge dvije prijateljice je gledaju i dalje se smijuckaju. Iznenada zabode tušim škarama u moje desno oko i ja osjetim parajuću bol. Krv počne šikljati iz mog oka. Ona me uhvati za glavu, i poljubi mi oko sišući krv.
Iznenada dolaze dva muškarca i one se daju u bijeg. Nekako znam da sam imao posla sa vampirima. Urličem držeći se za oko. Trčim po kamenoj ulici u smjeru gdje vjerujem da ću pronaći pomoć. Sporo trčeći slijede me ta 2 podeblja muškarca. Zazvoni starinski telefon nasred ulice i glas mi kaže
"Jesi li siguran da ih želiš kao pomoć?"
Viknem : "Da želim da mi pomognu. Možda su spori i izgledaju jadno ali to je njihov stil kako rade posao"
Uletim na stepenište, i taman sa donjeg kata po stepeništu se uspinje doktor. Pročelave glave, umornog pogleda ali prodornih očiju, u bijeloj kuti. Pitam ga :"Oko mi je probodeno. Možete li mi pomoći, molim vas!?..."
Sa suosjećanjem kimne potvrdno i priupita me : "Moramo znati prije... jesi li jeo živog ploda"?
Budim se
EPILOG:
(Nakon tog sna budim se i dolazim u kuhinju. Otac mi pokazuje časopis u kojem je članak za lasersku operaciju očiju, slučajno dok je vrtio stranicama osjećao sam što će se dogoditi. Ugledao sam tog doktora iz sna. Napomene: Kratkovidan sam, nosim naoćale i leće, i ne razmišljam nimalo o operaciji očiju. A kamoli se opterećujem jer s kratkovidnošću živim 11 godina. Moj otac došao je nakon 6 mjeseci sa puta. Ja nikad nisam otvorio taj časopis niti sam se opterećivao svojim vidom. Ali se mogu zakleti da je slika tog doktora isti doktor iz mog sna.)
četvrtak, 29.11.2007.
007. Rađanje crne ptice
Prolazim kroz svoj vrt iza kuće. Iznenada sa grana grakčući se spuste crne vrane i stanu kljunevima napadati moja leđa. Vrištim i mašem rukama. Osjećam bol jer mi zadiru u meso. Nakon što mi dobro raskrvare leđa odlete dalje dok ja paničarim hvatajući se za leđa i trčeći po dvorištu. Neki obris osobe mi pristupi iza sivih grana niskih stabala i kaže: "Ako se odluči za lošu stranu, iz leđa izaći će ti crna ptica. Ako se odluči za slobodu, neće se roditi crna ptica"
Odjednom kao da vrijeme teče i ja prolazim kroz dane nestrpljivo čekajući. Iznenada vrijeme stane i nađem sebe kako stojim u nekoj travi i gledam na igralište . Do mene dopiru veseli zvakovi, žamor ljudi koji slave. Sloboda je pobjedila.
Osjećam se jako euforično. Ostati ću živ.
petak, 26.10.2007.
006.Čudan izlet
Nalazim se na izletu u Japan. S nekolicinom sam prijatelja i šetamo se uz obalu i raspravljamo o tome kad se moramo naći na zadanoj poziciji s vodičem. Uskoro nakon šetnjom ulicama prepunim dućana i shopova uklopimo se s našom izletničkom trupom. Krećemo posjetiti neki hram u gorju. Šećemo se nekakvim putevima i ja sve više i više zastajkujem. A vodič i grupa polako odlaze u daljinu. Vičem im da me pričekaju ali nikako, sve manje i manje ih vidim. Potrčim svom snagom za njima i jak vjetar me gurne s litice taman u veliki ogromni val s mora koji me poklopi. Odjednom me obuzme predivan osjećaj mira. Kao da plutam u neopisivo mekom ništavilu i nekakva spora struja ili vibracija prolazi kroz moje tijelo. Oči su mi zatvorene. Spokoj.
Iznenada val me izbaci na obalu i ja bijesnim kako mi je odjeća mokra. Vadim mobitel iz džepa i on je također pun vode. Dolazi vodič i zbunjeno me pita kako sam završio u moru. Objašnjavam im da sam ih pokušavao dostići i da sam se odjednom našao u moru. Rekao mi je da su te hodajuće osobe koje su se udaljavale od mene bile čista iluzija.Postoji legenda da se na ovom mjestu to zna dogoditi. I da to znači da me Bogovi vole.
005.Sivilo
Vozim se u nekakvom kamionu koji ide cestom uz more. Gledam sebi s lijeva i vidim morsku uvalu punu sivog pepela, zarđalih stvari, i nekoliko nasukanih brodova koji trunu u plitkom moru. Nema nikakvih drugih zvukova osim brundajućeg motora kamiona dok se sporo vučemo ulicom. Vlada osjećaj potištenosti, neka cura pored mene sjedi i gleda ono što i ja. Sve je posuto sivkastim pepelom i zrak je veoma težak. Silazimo s kamiona i dolazimo na stijene kod obale. Između nekoliko stijena nalazi se prekidač i djevojka mi govori da bi pokretanje tog prekidača još jednom ponovilo sve ovo što se dogodilo. Dolazi gliser s policajcem na njemu koji nas upozarava da se udaljimo iz zone. Ja gledam u daljini sivi razrušeni grad i osjećam se tako tužno da bi počeo vrištati. Bol u srcu je neopisiva. Suze teku niz lice.
utorak, 27.03.2007.
004. Pustinja iza kuće
Šuljao sam se na sve četiri poput tigra po pustinji koja je bila iza moje kuće. Prikradao sam se nekom prijatelju (osjećaj da mi je frend. inače ne znam ga) koji je prao svoj terenac. Skočio sam na haubu i on se počeo smijati. Gledao sam fini sitničavi pjesak kako se kristalno zrcali pod suncem. Uskoro sunce zađe i nastane mrak. Upalimo ručne svijetiljke i ja osvijetlim tlo. U nizovima , ko niske bisera ležale su uredno posložene male kukuljice paukova. Zaobiđem ih jer nisam želio bosom nogom stati u to. Kako smo se vraćali nabasali smo na nekoliko zmija i u zadnji tren ih zaobišli. Taman kad sam stigao do vrata mog vrta jedna od zmija skočila je iz pjeska i ja sam je pokušao u zraku uhvatiti ali ona me ugrizla za ruku. U ono područje između kažiprsta i palca. Boljelo je i stalo je bubriti. Frend mi je govorio kako je ova zmija opasna i da će mi morati amputirati ruku. Brzo smo požurili doma kako bih se spremio da idem na hitnu.
Drugi dio sna radi se na nekakvom betonskom balkonu "moje" kuće. Sjedim i uživam u ljetnom suncu. Ja i još netko se ljutimo kako je jedan čovjek napravio kafić pored naše kuće. Kuća mu je toliko velilka da zaklanja pogled na more i nama u ulici radi sjenu. Kuća je enormno široka i visoka. Gledam u čisto plavo nebo bez ijednog oblačka. Pijuckam skulirano neku cugu.
srijeda, 14.03.2007.
003.Početak
(Naprosto obožavam moje snove koji se nastavljaju tamo gdje su završili prošlog jutra. Kao film u epizodama)
Nalazim se na jednoj prigradskoj, meni poznatoj plaži. Sjedim na stijeni s dvojicom prijatelja. Gledamo more i turiste koji sjede za stolovima na terasi. Ljetno toplo vrijeme. Popodne je, negdje iza 17 sati. Odjednom sivilo se prožme nebom. I začuju se sirene. Nekoliko crnih aviona u daljini stalo je turirati i za nekoliko sekundi preletjelo je iznad nas i nastavilo prema gradu. Gađajući raketama. Stajali smo šokirano. Jedan od tih meni nepoznatih prijatelja šapnuo je sleđeno "Počelo je.". Hvatam mobitel u džepu da nazovem majku , ali ne želi se spojiti. Samo bezvezno krckanje. Pogledam prema terasi a ona bijaše zatvorena u trenu. Nema turista, nema plastičnih stolova i suncobrana. Sve je zatvoreno sa spuštenim crnim roletama. Zgrade zjape prazno, dok sirena i dalje turira u daljini uz zvukove eksplozija.
Požurujem za frendovima i preskačemo preko zida turističkog kompleksa i trčimo cestom u grad. Ljudi bježe u skloništa, dok neki provaljuju ispred naših očiju u trgovinu. Uđem i ja u jednu, i frenetično uzimam baterije (wtf?)
i spremam ih u torbu. Nastavljamo dalje po cesti i jurimo prema našim ulicama. Dok nas vriska i panika prati odasvud. Gledam šokirano neku veoma poznatu javnu osobu kako provaljuje također u jednu prodavaonu. Na stopalima osjećam kako se pod trese od eksplozija. Nastavljamo bijeg...
četvrtak, 01.03.2007.
002. Oluje i patliđani
Spuštam se cestom nizbrdo. Osjećam kako se mjenja tlak zraka i sve oko mene miriše na ozon. Okrenem se i osvrnem na stvaranje tamnoplavih oblaka koji su se poput tinte stali širiti nebom. Grmi. Užurbano silazim cestom, skrećem u desnu uličicu. Preko nje je crkva. Ulazim sa strane u podrum crkve i tamo se nalaze starci i bolesni. Jedan starac viče na mene da li sam lud što lunjam vani na ovo vrijeme. Bijesno izvadim osobnu iskaznicu i pokažem mu je. Nadodam kako moj život vrijedi 1000 ljudi i da ih ja moram spasiti. Istrčim vani i ponovno krenem trčati uzbrdo prema gornjem dijelu grada. Prema oluji. U susret mi dotrči uplašeni školarac i kaže da nema više vremena jer To dolazi.
Osjećam da oluja nije samo vremenska nepogoda već i ljudska. Osjećam da su za to krivi neki ljudi obučeni u crne kože. Mračni, sakriveni u tami. Slijedim školarca i on ulazi u crkvu. Kad uđem za njime, crkvena vrata se zatvore. Ja povičem prema ljudima da nisu normalni što su djecu odlučili držati u crkvi, trebalo je i njih staviti u podrum.
Otvaraju se naglo vrata i ulazi čovjek kojeg sam "osjećao" među "crnim ljudima" (kao dijelovi vizije).To je dječak lagano kovrčave crne kose, obučen u crni kožnjak, s tmurnim pogledom nekako bolesno zategnutim u stranu. U jednoj savinutoj ruci stišće nešto zamotano crnom kožom i selotejpom. Primjećujem da je to nešto živo, nekakva životinjica zarobljena unutra.
Bijesno ga hvatam za jaknu dok se on cereka pobjedosno. Bacam ga na pod. On podigne životinjicu kao da je nekakvo oružje. I kaže kako je sve gotovo. Tresnem tu kožnu gadariju u stranu i to odkliže dalje u stranu,van vidokruga. On zavuče rukom u jaknu i izvadi ručnu bombu. Aktivira je.
Sekunda poslije nalazim se na istom mjestu. Dječaka više nema. Oko mene, uz rubove crkve lagano plamenovi požara ližu zidove. Vrata crkve otvorena, tišina, nigdje nikoga. Izlazim uplašeno i tužno kroz vrata i započnem trk u nepoznato.
(Kao)Godinu dana poslije. Promjenio sam indetitet i mjesto življenja. Radim u maloj trgovini u nekakvoj uličici. Tri prodavača je unutra. Ja, neki moj poznanik, i šef koji nas nadzire kod kase. Ispred mene je žena s dva djeteta. Jedno dijete me uplašeno gleda. Kao da gleda kroz mene i prepoznaje moj strah. Rukama se nabacuje velikim ljubičastim patliđanom kao da je balon. Ja shvaćajući da zna sve što se dogodilo,kleknem na koljena i počnem je zvat da dođe kod mene bliže. Ona uplašeno se stisne uz majku. Brat te uplašene curice se ozareno cereka i pokazuje kažiprstom na sestru. Ruga joj se kako me se može bojati.
Govorim joj da se ne mora bojati. Nekako oprezno sporo , pokloni mi trenutak povjerenja i baci u moje ruke veliki patliđan. Ja dobacim njoj. I njeno lice ispuni ozareni smješak.
utorak, 27.02.2007.
001.Razlozi
Započeo sam di sam stao u jednom snu prošli tjedan. Ponovno sam bio u dvorištu postarijeg ribljeg restorana u jednom primorskom gradiću. Došla me je poslužiti konobarica, kovrčava plavuša, koju sam u prošlom snu otkrio kao ubojicu. I ona je mene prepoznala. Pogledala me i rekla da ide zatvoriti restoran jer joj je smjena završila. Ja u desnoj ruci grčevito držim pet kuna. Dvije kovanice od 2 i jednu od 1. Znajući da će me ubiti u panici odlučujem pobjeći iz grada. Pojurim ulicama i dotrčim do ruba grada kojeg okružuje livada. Provlačim se kroz bodljikavu žicu i na drugoj strani me dočeka vojnik s puškom. Pita me strogo gdje ću. Kažem mu da bježim jer ne mogu više ovdje živjeti. Pita me da mu platim što mi dopušta pobjeći. Bjesno mu pružim svojih 5 kuna s objašnjenjem da je to sve što imam. Sa sažaljenjem me pogleda i pušta me.
Bježim prema šumici kroz koju sam često išao do škole. U paničnom sam trku jer s neba udaraju po tlu svjetlosne točkice poput lasera. Pogledam svoju kožu i gdje god je ta svijetlost dotakne koža se počne mjenjati. Osjećam bol i ubrzavam. Ponovno pogledam ruku i sad crvene točkice su stale bubrijeti i stvarati opekotine. Bol je bila nepodnošljiva dok mi se koža pomalo dizala praćena mjehurima. Vrištim i srećom doletim do kraja šume i bacam se na asfalt ulice. Na sigurno.
Ležim na bolničkim nosilima, i voze me kroz hodnik bolnice. Gledam si spaljenu kožu. Doktor mi govori da će sve biti u redu i da ću preživjeti. Ali nažalost neće mi moći spasiti nožne prste pa će ih morati odrezati. Osvrnem se na noge i šokiram se kad ugledam kako su pocrnjele. Derem se bjesno. Govorim doktoru da ne želim živjeti ovako i nek me ubije s nečime. Pita me da li sam siguran. Vožnja na nosilima stane. Doktor se približi s injekcijom napunjenom s nečim bijelim. Ja kimnem glavom i on mi unese tekućinu u vrat. Smirim se isčekujući nastavak.
Pomalo sve mi se muti i padam u san. Budim se za tren i stojim u redu, čekam da uđem u hodnik. Nalazim se u hodniku i gledam na razna vrata ureda i kancelarija. Na svakoj je napisan uzrok smrti. Dolazim do jednih vrata i muškarac koji je čekao ispred upita "Vi ste ovdje za ubojstva?", mahnem glavom :"Ne. Ja sam eutanazija." i uđem kroz vrata blizu njega. Ured je poput gradske čitaonice. Stari stolovi s knjigama. Tri muške osobe sjede ispred mene. Dvoje je postarije i striktno obučeno u odjela, a jedan od njih je dvadesetogodišnjak u reperskoj odjeći. Pitaju me da li sam ovdje zbog izvršene eutanazije. Odgovorim da da. Pogledam preko okruglog prozora na neki taman, čudan srebrnoplavi svijet vani. Plaža, uništeni mostovi, zgrade. Pitam što je to. I odgovaraju mi da je to tamo gdje ću ići ako nemam dobre razloge zbog učinjene eutanazije. Uplašeno počnem nabrajati da sam bio spržen i uništen tokom bijega i da više nisam mogao nastaviti živjeti tako. A ionako kad bi i ostao živ nisam imao nikoga na tom svijetu tko bi se brinuo za mene i kome bi nedostajao...
